Ovih dana je portalski svijet i društvene mreže okupirala priča o mami koja je odbila rođendanski darak svojoj kćeri riječima “mi ne kupujemo na takvom mjestu”. Ako ima još koga među čitateljima ovog teksta koji nije upućen, ukratko: jedna mama je odbila za rođendanski dar svojoj osmogodišnjoj kćeri poklon-bon iz jednog odjevnog trgovačkog lanca riječima da “ona tamo ne kupuje i da svojoj kćeri može priuštiti bolje”. Uz to je vratila i leksikon koji je prijateljica njene kćeri donijela na poklon.

U ovoj priči ima toliko socioloških i psiholoških komunikacijskih elemenata da ih je stvarno teško opisati. Pokušat ću. Prvo, koliko god da smo tehnološki i društveno odmakli od nekih krutih pravila, još uvijek postoje pravila dobrog ponašanja u društvu. Nekad se to zvalo bonton. Uključivalo je i pristojnu komunikaciju. U redu, ne sviđa ti se rođendanski dar, korporativni dar, bilo kakav, ali ga prihvatiš sa zahvalnošću, jer ti je netko od srca i u svojim mogućnostima nešto poklonio. Ne želim uopće ulaziti u priču o tome što i kako. S tim, da se u ovoj priči, radi i o vrijednosti koja je već prilično izdašna za uobičajene hrvatske prilike.

Ono što mene brine je komunikacija. Netko bi mogao zastupati pravo na slobodu govora i reći da je mama koja je odbila darak bila iskrena. Netko drugi bi se možda zabrinuo nad tim da je jedan rođendanski darak zauzeo prostor u javnoj raspravi u kojoj se javno proziva nečije loše ponašanje. Netko treći bi se zabrinuo nad tim kako će se to odraziti na djecu koja su akteri ove drame. Mene zanima komunikacija i njen utjecaj na ponašanje i obrnuto. Jer, ovaj primjer pokazuje uzorak ponašanja i na puno važnijim, ajmo reć’, državnim razinama. Pokazuje stanje duha dijela našeg društva i primjer lošeg kriznog komuniciranja.

Mama koja je odbila rođendanski dar je sigurno loše postupila, ali u skladu sa svojim vrijednostima (koje, očito većina u našem društvu odbija kao poželjne društvene vrijednosti). Mama čiji je darak odbijen reagirala je aktivistički, jer je osjetila (s pravom) da takvo ponašanje treba biti osuđeno i jer je, povrijeđena, htjela podršku za svoj stav da je svaki dobronamjerni dar za dječji rođendan – dobrodošao. Mama broj jedan (ova koja je odbila dar) se nastavlja opravdavati, još uvijek u svom mentalnom sklopu šire društveno neprihvatljivog razmišljanja. Moje prvo pitanje mami koja je odbila dar, jer joj se učinio neprikladan za njenu kćer (s obzirom na vrstu robe koja se prodaje u toj trgovini) – pa jesi li mogla fino prihvatiti, odabrati nešto i dati to u humanitarne svrhe, kad već za svoju kćer ne kupuješ u tom dućanu? A kad već nisi, zašto si morala vratiti poklon? Da poniziš nekoga? Zašto si morala, dodatno, komunicirati da je tvoja kćer htjela puno skuplji poklon?

Mama koja je odbila dar je po mnogočemu odraz bolesti hrvatskog društva. Ali ni to nije sve – i odraz komunikacijske tragedije u našem društvu. Branit ćemo svoj stav, bez obzira koliko je devijantan?

Najiskrenije, zaista me iznervirala ova priča. Ruku na srce, da meni netko pokloni nešto od dvista kuna, ja zahvalno uzmem. I još možeš birat. Kakva je to spika o dućanima i brendovima? Srećom, u komentarima priče znam da nam ovakav način razmišljanja nije “nametnut dok smo spavali”, već je samo anomalija u hrvatskom društvenom kontekstu.

Ja sam, igrom slučaja, prva imala levisice u svom razredu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok još nisu ni iz Trsta dolazile. Komentar je bio na razini: “super su ti rebe“. I tu bi priča stala. I dalje sam bila ona obična kolegica koja se mlatila s dečkima i pomagala pisati zadaće. Nosili smo školske kecelje iznad tih reba. I te su se razlikovale, mogao si doma sam ušit dizajnersku kecelju ili je našarat pisevima i logom od Doorsa. Naše su rasprave bile na razini svjetonazora i vrijednosnih stavova. Bile su na razini glazbe koju smo slušali ili književnosti koju smo čitali. Mi smo se mjerili po tome jesi li igrao neki sport za školu ili si bio na pozornici nekih dramskih i literarnih skupina i je li “Nedjeljna Dalmacija” objavila tvoju pjesmu. Mjerili smo se po tome kako si pjevao u školskom zboru. I po tome jesi li bio genijalac u matematici, fizici ili kemiji. Bez obzira što si imao na sebi u školi. Ili izvan nje.

Takvi ljudi, srećom, i danas odlučuju o odabiru talenata i o tome je li nešto vrijedno priznanja ili nije. Takvi ljudi, srećom, i danas mogu korporacijama ukazati da plitki odabir nije nešto što ih može razlikovati od drugih. Takvi ljudi danas razumiju odabire na temelju etičnosti ili održivosti, a ne na osnovi skupe ili poželjnije marke (brenda).
Da, mama je mogla odbiti dar iz etičkih razloga (korištenje dječjeg rada ili korištenje okolišno neprihvatljive proizvodnje, uz naravno, korištenje primjerenih argumenata ako postoje…), ali nije. Odbila je dar iz klasičnih pomodarskih razloga. Jednako kako se ponašaju i mnogi političari kad se priklanjaju populističkim odlukama.

Uvijek u situacijama kriznog komuniciranja dolazimo do pitanja – zašto nisi priznao da si pogriješio? Antagonizmi se rađaju upravo na toj odluci. Ako si pogriješio – a tolika masa društva ti kaže da jesi – zašto jednostavno ne priznaš i ne napraviš korak naprijed? Na ovom primjeru osobne komunikacije možemo tumačiti i mnoge primjere organizacijske komunikacije – tako je teško priznati grešku i popraviti stvari. Ili, ipak, nije? Mama koja je odbila rođendanski dar sada osjeća posljedice reputacijske štete, kao i mnoge korporacije koje odaberu slične reakcije. Stav “pogriješio sam i razumijem zašto” često je dobar put prema saniranju štete. Vjerovali ili ne, uopće nije težak.

Foto: Pixabay

Daria Mateljak
89-daria-mateljak

.

.
.