Kad čitamo o lokalnim zajednicama u Hrvatskoj najčešće su u pitanju nepravilnosti, skandali ili neke potpuno nevjerojatne priče. Puno rjeđe, nažalost, može se pronaći nešto o njihovim uspjesima, poduzetništvu, korištenju fondovskih sredstava ili ponekoj nagradi. Jedan od gradova koji nam sigurno u posljednje vrijeme privlači pažnju je Šibenik. Pozitivne priče koje čujemo, o razvojnim ili turističkim projektima, revitalizaciji povijesne baštine, investicijama, pripadaju u onu još uvijek slabašnu, ali sve vedriju i optimističnu stranu priče o tome kako se živi i radi ili što se sve može u Lijepoj našoj. Međutim, promjene i dobri rezultati nikada ne dolaze sami po sebi. Netko ih pokreće, netko njima upravlja, netko zadaje tempo i pobuđuje atmosferu. I to, u pravilu, uvijek ide od glave.

Prije nekoliko godina iznenadio nas je taj gradonačelnik Šibenika, Željko Burić, svojim izlaskom na teren i višestruko nagrađenim projektom hodajućeg kolegija. Ovih dana, opet, svojim vrlo jasnim i beskompromisnim “no pasarán!” nedostatku komunikacije komunalnih, javnih i drugih bitnih službi s građanima. Jasno je rekao Burić direktorima i ravnateljima: komunicirati morate! Ne traži on ništa što već nije propisano samom svrhom postojanja lokalne samouprave i njenih službi, a vjerojatno i piše u nekim internim pravilnicima. Minimum neke suvremene pristojnosti lokalnih i državnih organizacija je  da sve javne službe imaju jasno dostupne kontakte i da se na njihova pitanja odgovara. Isto tako, važno je da službe komuniciraju što rade. Danas je to vrlo jednostavno, svatko može imati web i stranicu na Facebooku. Naravno, ne samo kao propagandistički kanal jednosmjerne komunikacije. Smisao svega je da građani imaju pravo biti obavješteni što se zbiva u njihovoj lokalnoj zajednici, što rade komunalna poduzeća i javne ustanove, kako to rade i zašto. Uz to, imaju pravo dobiti odgovore na svoja pitanja. Sve to je tek temelj za izgradnju odnosa i povjerenja. Način na koji se tim kanalima i komunikacijom upravlja konačno utječe i na zasluživanje povjerenja građana.

Osobno, najviše me se dojmila zadnja poruka – ako ustanove ne mogu pronaći među svojim djelatnicima nekoga tko im može održavati komunikaciju s građanima – neka to rade sami ravnatelji i direktori. Konačno da je netko kod nas rekao ono što je za komunikaciju najvažnije: ona je, prije svega, odgovornost, obveza i briga onih koji vode organizacije. Ako je iskrena i smislena, komunikacija je uvijek i jednostavna, neusiljena i nije nam teret, već sredstvo, neizostavni dio naših planova i rada.

Zato bravo, gradonačelniče! Kad ravnatelji i direktori otvore FB stranice, lajkat ćemo!

Daria Mateljak