photo: vlada.hr
Zanimljiv osvrt na trenutnu medijsku sliku i obraćanja premijera Milanovića uz dozvolu autora Jasmina Klarića prenosimo iz Novog Lista u cijelosti.

 

[divider_line]

Slijedi li predstečajna nagodba Zorana Milanovića?

Stvari, dakle, idu nagore puno većom brzinom nego što se to moglo predvidjeti prije samo 20-ak dana. Makar javno poručuje svojim ministrima da ne podliježu histeriji, medijska ofenziva na Vladu Zorana Milanovića počela je funkcionirati na prinicpu joysticka: što masni i vrišteći naslovi požele, premijer, uz zadršku potrebnu valjda da sam sebe uvjeri da je odolio medijskom pritisku, izvršava.

Nakon preuranjene smjene pomoćnika najpopularnijeg ministra u Vladi, Milanović je odlučio ispaliti pucanj i u Linićev model predstečajnih nagodbi (koji je, usput, u Saboru izglasan i s rukama opozicije), pod pritiskom medijskih uskličnika o “pljački stoljeća” i nevjerojatnom opraštanju državnih tražbina firmama povezanima s ljudima bliskim vlasti.

Na činjenicu da je država, tvrdeći da želi spasiti firme i radna mjesta, dosad otpisala 892 milijuna kuna, a banke dvije milijarde, mediji se, jasno nisu previše obazirali. A po tim notama je odlučio zaigrati i Milanović. Uglavnom, predstečajne nagodbe će postati stvar prošlosti, a firme će opet moći samo otići u stečajeve, u kojima, dobro je poznato, nikad nije otpisana niti jedna kuna nekog potraživanja.

Koliko je premijer postao podložan medijskom pritisku najbolje se vidjelo u tragikomičnom sazivanju uzastopnih tiskovnih konferencija prošlog tjedna oko nabavke automobila za državne službe. Radi se o redovnoj objedinjenoj javnoj nabavi koja se poduzima po isteku postojećeg operativnog leasinga. Naravno, mediji su prvo udarili po nabavci kao takvoj, na principu sulude priče o tome da “država kupuje mobitele”, ali pravi problem je zapravo bilo u 20 Audija A6 naručenih za potrebe ministarstva i Sabora. Jesu li ti auti preskupi za sadašnji trenutak u kojem se zemlja nalazi?

Naravno.

I dobro je da je Vlada odlučila promijeniti pravilnik po kojem se nabavljaju i sniziti klasu službenih automobila koji pripadaju državnim dužnosnicima.

Je li priča o dvadeset automobila doista toliko bitna da o njoj javnost bruji danima, a premijer saziva dvije tiskovne konferencije, pa još o njima divani na sjednici Vlade?
Naravno da nije.

Ono što je, međutim, poseban problem je način na koji je Milanović nasjeo na tradicionalno “precizne” medijske urlike o tome da svaka od tih “šestica” košta po 650 tisuća kuna. Radi se, jasno, o petogodišnjem trošku operativnog leasinga, a ne o cijeni samog vozila (koja je niža za nekih 200 tisuća kuna, što je i dalje, naravno, previše). Međutim, ishitrena tiskovna konferencija predsjednika Vlade na kojoj je pričao o “cijeni trosobnog stana” pokazuje koliko je postao neotporan na sliku o sebi koju vidi u javnosti. I koliko promišljeno javno istupa u posljednje vrijeme (ovdje je nemoguće ne zamijetiti da od odluke o smjeni Šegona više nigdje nema posebne savjetnice premijera za odnose s javnošću, Zinke Bardić).

Naposlijetku je stigla i odluka o smanjenju dužnosničkih plaća za šest posto donesena je isključivo pod pritiskom javnosti. Dok se na nož bijesno nije dočekalo saborsko odbijanje zahtjeva Lesarovih laburista za smanjenjem dužnosničkih plaća od 21 posto, nigdje se to smanjenje nije spominjalo kao mjera pri rebalansu proračuna. Radi se, dakle, o čistoj političkoj demagogiji. Koja može donekle funkcionirati kad potez nije povučen pod iznudom javnosti. Ovako je otužno. A što se tiče utjecaja na životni standard dužnosnika, kao i na državne financije – zanemarivo.

Svi ovi potezi koji su se zgusnuli u samo nekoliko tjedana, pokazuju da je premijer odlučio, vjerojatno u panici zbog neveselih gospodarskih izgleda i rejtinga stranke koji se bliži HDZ-ovom, zaigrati na kartu toga da se dopadne javnosti. Što, naravno, samo po sebi ne mora biti loša stvar.

U zemlji u kojoj su, međutim, mediji godinama uništavani, u kojoj javna televizija za koju se (o paradoksa!) u Saboru tvrdi da je režimska, danima udara na vlast najobičnijm lažima (“Voda odlazi – premijer dolazi” – a drama na poplavljenim područjima tek se zakuhavala, rezanje izjave Jadranke Kosor kako bi ispalo da je ona zabranila nabavku novih vozila, iako je i njena Vlada na isteku leasinga sklapala nove ugovore i nabavila preko 1000 automobila 2010. godine, “Jovanović želi jeftiniji auto, Milanović kaže nema odustajanja”…), stvarnost koja dolazi do javnosti je distorzirana do neprepoznatljivosti. Igrati po tim raštimanim notama može značiti samo političku i inu katastrofu.

A medijska strategija, kojom bi vlast pokušala uobličiti razvoj cijele industrije na način da ona više koristi informiranju demokratske javnosti – još nije gotova. Dvadeset i šest mjeseci nakon preuzimanja vlasti.

Čini se kao da je situacija potpuno pripremljena za konačni poraz: da se, naime, nezadovoljan vlastitom slikom u javnosti, premijer vrati PR agencijama koje je prije dvije godine protjerao iz poslova s državom. Pa će onda porezni obveznici za svoj novac gledati kako vanjski stručnjaci glancaju lik i djelo u ovom trenutku medijski omrznute Vlade.

Jasno, topnička paljba po ama baš svakom potezu Zorana Milanovića istog trena bi vrlo značajno utihnula. Ali ta tišina ne bi označavala njegovu pobjedu, nego upravo suprotno – temeljiti poraz.

Jer, u krajnjoj liniji, doista bitne pobjede i porazi teško su mjerljivi brojkama. Čak i ako one označavaju broj glasova dobivenih na izborima.

Podijeli objavu
Prethodni članakMarina Bakić – Na raskršću između birokracije i PR-a
Sljedeći članakAktualne PR vijesti – 21.02.2014
Da bismo skratili vrijeme traženja, pružamo vam sve informacije na jednom mjestu i alate komunikacije online i offline vrste medija. Namijenjen je svima koje zanima neki od tih dijelova: stručnjacima za odnose s javnošću, poduzećima, studentima i svima koji žele naučiti nešto više o toj temi. Pošalji: Priču | Najavu