Ovih dana su mi u ruke dospjeli neki tekstovi proizvedeni u korporativnim PR mašinerijama. Sad bi mi netko mogao reći: „kako se možeš tako grubo obrušiti, pa ti si jedna od njih“? Aha. Postoji nekoliko vrlo jednostavnih pravila kad pišeš tekst, na primjer: a) tko ti je važan? Koji su to ljudi za koje želiš da razumiju i prihvate ono što si napisao? (to se, kao, zove “poruka“), b) zašto želiš da ti ljudi baš to pročitaju?, c) na koji način želiš da oni na to reagiraju? d) što želiš da pročitaju između redaka? Sve ovo se vrlo jednostavno može obiti o zid ubojitije od squash loptice ako se ljudima obraćaš kao vanzemaljac. Onako, metalnim glasom, s vizualnim efektima i tekstom koji kao da si provukao dva-tri puta kroz google translator s engleskog na hrvatski pa na estonski, potom na portugalski, hindu, gegijski i onda opet na hrvatski. Ajd’ probajte. (Ako mislite da sam gegijski izmislila, guglajte.) Otprilike takva su neka priopćenja koja sam pročitala u neko vrijeme. Ne bi bilo loše uložiti malo truda i pobrojati vrste riječi koje se koriste u korporativnim priopćenjima, gramatičke greške, jezične apsurde i sve ostalo. Vrijeme je da se netko počne baviti “korporativnim hrvatskim“. Možda netko s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta? Koji, usput, vjerojatno, pojma nemaju da postoji struka odnosa s javnošću, jer za nju do sada nisu pokazali nikakvo zanimanje.

Zaključak prvi: jezični stručnjaci i lingvisti nisu zainteresirani za odnose s javnošću. Mnogi stručnjaci za odnose s javnošću, podjednako, nisu zainteresirani za jezik(e) na kojima pišu. Odnos ne postoji. Stručnog dijaloga nema.

“Žao mi je, mi nemamo isti stil,“ može se čuti ovih dana u raspravama između nekih menadžera i nekih piarovaca. To, ugrubo, znači sljedeće: “Ja bih da ti napišeš nešto u superlativima i pozitivno, ali ti pišeš o činjenicama. Uostalom, taj tvoj hrvatski nije baš nešto dobar pa ću ti malo ispraviti…“ Podsjetimo se definicije odnosa s javnošću prema Chartered Institute of Public Relations koja kaže: “Public Relations is about reputation – the result of what you do, what you say and what others say about you.“ Imam dojam da često zaboravimo da je ugled i ono što radimo na prvom mjestu i da ovo što slijedi, posebno dio “ono što govoriš” potpuno preuzme našu ideju o tome što su odnosi s javnošću. Dok je, u stvari puno važnije ono prvo i ono posljednje u definiciji. Svakako i ravnoteža između onoga što radiš i onoga što o tome govoriš. Često ljudi zaborave da u vrijeme suvremenih komunikacija neke izjave ostaju stalno zabilježene u nekom svemiru pa bi možda bilo jako dobro da ne mijenjamo ravnotežu između ponašanja ili akcija i izjava o njima prečesto. U protivnom, netko nas može uhvatiti u raskoraku između stvarnosti i ugođavanja instrumenata trenutnoj postavi benda.

Zaključak drugi: zaista je važno što govorimo i kada. U suvremenoj je komunikaciji previše svjedoka, a pamćenje je u digitalnom svijetu dugotrajnije od bilo kojega do sada zabilježenog.

Tako, nekako, naši se magovi pričanja priča često upuste u magiju spina. Naravno, u sprezi s onim medijima koji rado surađuju u nekom oportunom trenutku. O takvim temama je filmski genij Bertolucci jednom jako davno snimio izvrstan film, Il Conformista (tko je gledao, zna, tko nije, obavezno neka pogleda). Spin je, naravno, vrlo primamljiva stvar, jer su učinci vidljivi kratkotrajno. Međutim, dugotrajno postaju prozirni, vidljivi i sve-razumljivi. Spin, je, na kraju, osjetljiv poput salveta od rižinog papira (razumjet će one starije cure koje su skupljale salvete). Nego, da se vratimo na bitno: nerazumljiv sadržaj u kombinaciji s kompliciranim jezikom i nejasnim porukama kojima se nastoji manipulirati obično nas vodi u – maglu. Tako nastaje mistična “prodaja magle.”

Gdje se tu može uklopiti punk iz naslova? Jednostavno, piarovci bi trebali više slušati punk glazbu. Ona je izravna, moglo bi se reći i izravno okrutna. Nije šarmantna ni zavodljiva. Niti u svojoj formi niti u izričaju. Kad bismo manje truda uložili u nastojanje da se nekome dopadnemo, a više truda u to da budemo autentični, iskreni, izravni i jasni onda bismo možda zaslužili i ponešto više poštovanja među onima kojima se obraćamo. Bilo bi manje šlagera i kičastih priopćenja koje novinari i urednici ismijavaju. Bilo bi više sadržaja u onome što pišemo. Na kraju, i manje zanimljivog posla za nezainteresirane znanstvenike i studente lingvistike. (Oni, ionako, još nisu otkili ovo područje, srećom za sve koji traže mrvicu prostora više po medijima). Kad bi piarovci “propjevali” punk, onda bi možda, stvari bile ponešto jasnije.

Napomena: autorica teksta ne zastupa niti jedan punk bend. Povremena je slušateljica punk glazbe.

89-daria-mateljak

Daria Mateljak
foto: Tinkerbots via photopin cc