Još jedna obaveza za tvrtke? Kao da nije dosta i previše svakojakih administrativnih tereta kojima samo dodatno otežavaju poslovanje, umjesto da ga olakšavaju. Na prvu, to zaista tako može izgledati. Međutim, kao što nitko ne preispituje razlog postojanja financijskih izvještaja, tako je sada EU odlučila poduzeti korak koji će dovesti do toga da poduzeća više neće preispitivati razlog postojanja nefinancijskih izvještaja. Kako je došlo do toga?

U posljednjih dvadesetak godina raste svijest o tome da financijski izvještaji više nisu dovoljni za cjeloviti prikaz poslovanja nekog poduzeća. Informacije u financijskim izvještajima ništa ne govore o okolišnim, društvenim i upravljačkim aspektima poslovanja, iako oni imaju sve veći utjecaj na sposobnost poduzeća za suočavanje sa sve složenijim izazovima poslovanja i stvaranje vrijednosti. S druge strane, ta pitanja postaju sve važnija za procjenu različitih skupina javnosti u kojoj mjeri poduzeće uspješno njima upravlja. Prema Europskoj komisiji, poduzeća još uvijek nisu dovoljno transparentna u izvještavanju o nefinancijskim utjecajima svog poslovanja. Posljednji dostupni podaci pokazuju da tek oko 2.500 velikih europskih poduzeća redovito izdaje ovakve izvještaje, što je manje od 10 posto od oko 42.000 velikih poduzeća koja posluju u EU. Više od 50 posto nefinancijskih izvještaja objavljeno je u Danskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji.

To je bio jedan od osnovnih motiva koji su ponukali Europsku komisiju na donošenje Direktive o nefinancijskom izvještavanju i raznolikosti (2014/95/EU) čija primjena počinje teći od 1. siječnja 2017., dok se prvi nefinancijski izvještaji moraju objaviti u 2018. Europska komisija želi potaknuti izradu većeg broja nefinancijskih izvještaja i ujednačavanje njihove kvalitete u zemljama članicama, ali i veću raznolikost članova odbora direktora (uključuje jednorazinski i dvorazinski model upravljanja). Velika važnost se pridaje raznolikosti jer su odbori direktora, koji u svom sastavu imaju članove sa sličnom stručnom i profesionalnom pozadinom, spolom i godinama, skloni uskom grupnom razmišljanju što može imati negativan utjecaj na kvalitetu upravljanja i potaknuti sklonost poduzimanju prevelikih rizika.

U prvom koraku Direktiva se odnosi na velika poduzeća s više od 500 zaposlenika koja imaju bilancu veću od 20 milijuna eura ili promet veći od 40 milijuna eura, poduzeća uvrštena na burze, financijske institucije (banke i osiguravajuća društva) te poduzeća od posebnog društvenog interesa s obzirom na prirodu njihovog posla, veličinu ili broj zaposlenika. U drugom koraku, Europska komisija razmotrit će mogućnost proširenja  obveznika Direktive. U pripremi nefinancijskih izvještaja poduzeća mogu koristiti međunarodne okvire kao što su Globalni sporazum Ujedinjenih naroda (UNGC), Smjernice za multinacionalna društva Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), normu ISO 26000, Smjernice za pripremu izvještaja o održivosti GRI-a i Međunarodni okvir za pripremu integriranih izvještaja <IR>.

Priprema ovih izvještaja ne bi trebala biti problem za hrvatska poduzeća koja već objavljuju izvještaje o održivosti, najčešće na temelju smjernica Globalne inicijative za izvještavanje (GRI). Međutim, i njih očekuje izazovna 2017. jer je GRI upravo objavio globalni standard za pripremu izvještaja o održivosti, što je značajan odmak u odnosu na dosadašnje smjernice. Uvođenjem Standarda GRI dodatno osnažuje napore Europske komisije u poticanju poduzeća na objavljivanje što većeg broja što kvalitetnijih izvještaja. Standardi su oblikovani s ciljem pojednostavljivanja nefinancijskog izvještavanja i to tako da koriste univerzalno razumljiv jezik. GRI tako pomaže poduzećima da svoje nefinancijske izvještaje pripremaju na što jednostavniji način i transparentno informiraju sve zainteresirane javnosti o svojim ekonomskim, društvenim i okolišnim utjecajima i naporima za postizanje održivog razvoja.

Ministarstvo financija zaduženo je za prijenos Direktive u hrvatski pravni sustav, a rok za prenošenje je 6. prosinca 2016. Iako se možda čini da je 2018. još daleko, poduzeća bi već sada morala početi s pripremama. Priprema treba omogućiti procjenu unutarnjih kapaciteta poduzeća za pripremu nefinancijskih izvještaja, a ovaj sveobuhvatni due dilligence ima dodatnu vrijednost. Njegovim provođenjem poduzeća ne samo da se pripremaju za ispunjavanje zakonske obaveze, već i dobivaju potpuniju sliku utjecaja svojeg poslovanja i mogućih poboljšanja u upravljačkim procesima i strategijama. Poduzeća na ovaj način stječu i puno kvalitetnije podloge za transparentnu i vjerodostojnu komunikaciju s investitorima, regulatorima, zaposlenicima, potrošačima, dobavljačima i drugim skupinama.

 Andreja Pavlović